Istra

Istra (čakavski Istrija, Jistra) je najveći hrvatski (a ujedno i jadranski) poluotok. Nalazi se na sjevernome dijelu Jadrana, na teritoriju Slovenije, Hrvatske i Italije.

Zemljopisna granica Istre ide linijom od uvale Milje (tal. Muggia), do uvale Preluka. Zapadna obala Istre je plića i razvedenija, dok je istočna strma i slabije naseljena. Istru se obično dijeli na tri dijela:

• Crvena Istra (zapadna obala) – gdje prevladava crveno-smeđa zemlja (crljenica)
• Siva Istra (središnja Istra) – zbog sivog glinenastog tla
• Bijela Istra (padine Učke i istočni dio poluotoka) – zbog kamenitog tla

Istočna obala Istre (tzv. Liburnija, odnosno gradovi Brseč, Lovran, Opatija, Volosko, Matulji, Kastav), odnosno zapadni dio Kvarnerskog zaljeva gravitiraju Rijeci, pa je prilikom kreiranja županija 1993. godine taj dio Istre administrativno dodijeljen Primorsko-goranskoj županiji, dok veći dio hrvatskoga dijela Istre koji gravitira Puli administrativno se nalazi u Istarskoj županiji, koja se prostire na površini od 2.813 km².

Povijest

Naziv Istra potječe od imena prapovijesnog plemena / naroda Histri, koje je živjelo u tom području. Rimljani Histre opisuju kao zloglasne gusare koji su znali iskoristiti činjenicu što su zbog brojnih plićaka istarske obale vrlo opasne za plovidbu. Rimljani su Istru osvojili tek nakon dva vojna pohoda – 178. i 177. godine pr. Kr. kada ih pobjeđuje konzul Manlije Vulzon. Zadnji otpor Histri su pružili u svom sjedištu Nezakciju (lat. Nesactium) pokraj Pule. Prema Titu Liviju, posljednji branitelji, uključujući i posljednjeg kralja Epulona život su si oduzeli bacivši se sa zidina grada. Po tome događaju Nezakcij se često uspoređuje sa Masadom.

Ruševine Nezakcija u Valturi

Stanovništvo

Na prostoru Istre može se izdvojiti dio u sastavu Hrvatske koji obuhvaća oko 90% istarskog poluotoka i u kojem žive većinom Hrvati sa oko 75% stanovništva dok manjine čine oko 25% stanovništva od čega Talijani 7% a ostatak razni drugi narodi. Istra u sastavu Slovenije obuhvaća oko 9% istarskog poluotoka, a Slovenci su apsolutno većinsko stanovništvo. Istra u sastavu Italije obuhvaća manje od 1% površine Istre i obuhvaća svega dvije male općine kod Trsta od kojih su u jednoj većinski Slovenci, a u drugoj Talijani.

Velika  većina stanovnika hrvatskog dijela istre govori čakavskim narječjem hrvatskoga jezika. U nekima od tih govora (blizu su granice sa Sloveijom) koristi se upitna zamjenica “kaj” pa se oni često pogrešno smatraju kajkavcima. Struktura i karakteristike tih govora  izrazito su čakavske. U nekim gradovima zapadne obale, te nekim selima na bujštini živi i taljanska anjina (7% stanovištva) koja govori talijanskim jezikom. U slovenskom dijelu Istre govori se slovenskim jezikom, a slično kao i u hrvatskom dijelu Istre, u malom je broju zastupljena i talijanska manjina.

Na istoku Istre, podno Ćićarije, u nekoliko manjih sela žive Istrorumunji ili Ćići, stanovništvo rumunjskog podrijetla koje govori vlastitim (istrorumunjskim) jezikom koji je mješavina rumunjskog i hrvatskog i danas su to uglavnom Hrvati.

Prema popisu stanovništva iz 2001. vidi se broj stanovnika po općinama te kojim jezikom govore. Popis stanovnika Istarske županije

U Istri postoji mnogo kulturno umjetničkih društava koji na svoje načine izvode stare plesove kako se na to nebi zaboravilo. Tradicionalna Istarska nošnja sastoji se od:

• muška:  bareta, stomanja, krožat, brgeše, bičve i pastole
• Ženska: faco, stomanja, modrna, traveša, kanica, bičve i zepe

Istarska narodna nošnja

Tradicionalni istarski instrmenti

Roženica:

Roženice (sopele, sopile, supiele, tororo), istar. narodno glazbalo tipa oboe rasprostranjeno i po Hrvatskom primorju i otocima, posebno na Krku. Pripadaju skupini aerofonih glazbala, prodorna su zvuka, a izrađuju se u paru. Naziv roženice raširen je na Barbanštini, u sr. i juž. Istri, supiele u okolici Žminja, sopele na Labinštini i u Rudanima, sopile ili sopele u Hrvatskom primorju i na otocima, a tororo negdanji je naziv s Kastavštine.

Mih:

Mih, istarsko tradicijsko glazbalo poznato i kao meh, mieh, mihur (diljem Istre), folele (istroromansko govorno područje), pive, ludro (istrovenetsko govorno područje).

Sastoji se od mijeha jareće ili janjeće kože na koju se montiraju ostali dijelovi koji su napravljeni od drva. Drveni dio u koji se upuhuje zrak naziva se kana, kanela, kanelica, bochin, dulac, gerličul. Kanela se pričvršćuje na jednu od dviju prednjih nogu miha, a na nju se postavlja nepovratni ventil koji se naziva zaletavac a služi da upuhani zrak u mješini ne izlazi na kanu. Na taj način svirač (sopac) može ispustiti kanu iz ustiju i pjevati (taranjkati) dok istovremeno svira tako da laktom pritišće mješinu i tjera zrak kroz mišnjicu.

Mišnica:

Mišnice (mih, također pive, ludro, mihur, meh s roženicami, mijeh), istar. puhačko nar. glazbalo. Pripada skupini aerofonih glazbala (slično gajdama i dudama). Kao i roženice, vrlo je rašireno na poluotoku. Većinom na njemu sviraju Hrvati, a Talijani samo u Šišanu.

Sastoji se od dvostruke prebiraljke mišnice i mješine. Mješina je od jareće ili janjeće kože, a služi za skupljanje zraka. Na njezin se vrat pričvrsti did (tulac, grkljan ili glaulja) napravljen od jasena, u koji se utaknu mišnice. Mišnice se prave od jednoga komada drva, busole (šimširovine), smrekovine, trešnje ili ulike (masline), u kojem se probuše dvije usporedne cijevi: desna prebiralica ima pet rupica, a lijeva tri. Na vrhu mišnica utaknuta su dva piska napravljena od trstike.

Šurle:

Šurle (tur. surla: trublja), zrakozvučno drveno istarsko nar. glazbalo. Nazivaju se također surle, tutule, tuture, male roženice.

Građene su od dviju samostalnih cijevi (sviraljke, kanele, sopelice, roženice) dužine oko 21cm. U svaku je cijev sviraljki na vrhu utaknut jednostruki pisak od trstike. Obje su sviraljke utaknute u zadebljali prstenast oblik grljak (did, didac). Na desnoj su sviraljci 4 rupice (škuljice) s prednje strane i jedna sa stražnje strane (za palac), a na lijevoj su tri rupice. Na šurlama se svira pratnja za ples.

Dvojnice:

Dvojnice su, ustvari, dvije svirale, dvije jedinke napravljene od jednog komada drveta, tako da se obje mogu svirati istovremeno, zbog čega je svirka na dvojnicama uvijek dvoglasna (najčešće u tercama, premda su moguće i druge kombinacije odnosa među tonovima). Kao i većina tradicijskih glazbala, i dvojnice su ograničene rasponom tonova koje možemo odsvirati. Maksimalno možemo odsvirati do šest tonova pojedine oktave. Ponekad je prepuhivanjem moguće pojedine tonove odsvirati u nekoliko oktava, ali intonacija najčešće nije čista. Interesantan je način sviranja kada se, ovisno o nagibu dvojnica prema usnama svirača, može postići da jedna strana dvojnice svira u normalnoj, a druga u višoj oktavi.

Turizam

Početci razvitka istarskog turizma uočljivi su već u razdoblju rimskog imperija, a vrhunac dostiže krajem osamdesetih (1988.-89.) prošlog nam stoljeća, te i sada u razdoblju zadnjih godina. U početcima, tj. već spomenutom rimskom razdoblju, su izgrađena i ostavljena u nasljeđe zdanja kao što je Vespazijanov amfiteatar u Puli iz 1. stoljeća. n.e. koji je služio za zabavu građanima i turistima, a mogao je primiti oko 20.000 gledatelja. Osim toga drevni Rimljani, poznatim po uživanju u čarima i blagodatima života, za svoju razonodu i odmor sagradili su mnogobrojne ville rustiche na priobalju, te na Brijunima, današnjem nacionalnom parku.

Zemljopisni položaj Istre u blizini glavnih kopnenih i pomorskih putova središnje Europe te ugodna sredozemna klima, blizina toplog mora i bogatsvo pitomih prirodnih ljepota, definitivno su najveći razlog kako početka, tako i nastavka razvoja turizma na ovim područjima.

Uvala luka Rakalj

Početke suvremenog turizma nalazimo u ranim godinama 19. st. U vremenu Austro-Ugarske monarhije sve više bujaju turistički sadržaji: hoteli, pansioni, ugostiteljski lokali, morska i termalna kupališta.Gradovi Portorož, Umag, Poreč, Rovinj, Pula s Brijunskim otočjem na zapadnoj obali pa do Rapca, Lovrana te kraljice ljepotice Opatije na istočnoj obali, razvijaju se u prave turističke gradove. Poduzetnici iz tog vremena sve više ulažu u istarski turizam. Preskočimo li razdoblja I i II svj. rata, te nedavnog Domovinskog rata, koji srećom Istri nije donio razaranja, ali je svakako donio stagnaciju, trend razvoja i sadržajnog obogaćivanja istarskog turizma se nastavlja.

Današnja turistička Istra obiluje mnoštvom najraznovrsnijih turističkih kapaciteta i sadržaja od onih na njenom obalnom, primorskom dijelu, do onih sve aktualnijih i traženijih u unutrašnjim ruralnim područjima. Osim već poznatog stacionarnog turizma u mnogobrojnim hotelima, apartmanskim naseljima, kampovima, privatnom smještaju.

Boškarin

Istarsko govedo, poznato kao i boškarin, autohtona je hrvatska pasmina goveda. Pripada skupini krupnih goveda podolskoga tipa. Volovi dosežu težinu od 1100 do 1300 kg.

Istarsko govedo bilo je široko rasprostranjeno na području istarskog poluotoka i djelomično na otoku Krku. Do smanjenja brojnosti populacije dolazi osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća. Od 1990. djeluje Savez uzgajivača istarskog goveda koji radi na zaštiti i očuvanju preostale populacije istarskog goveda.

Legende

Legenda o nastanku Huma:

Legenda kaže da su nekada davno gradiće u Istri gradili vrijedni zidari. Kada su sagradili apsolutno sve što su htjeli, i kuće, i palače, i ulice, i trgove, ostalo im je još građevinskog materijala, većinom lijepog kvalitetnog kamena. Kada su raspravljali što će s tim kamenom, jedan je predložio da ga uzmu kući. No trebalo ga je prenijeti preko Učke što bi bio težak posao. Na koncu su odlučili da sagrade najmanji grad na svijetu, i to upravo na mjestu gdje su sjedili i pričali. I tako je, barem po ovoj legendi, nastao Hum. Legenda ima i više, a spominju sličan scenarij, mada u njemu glavne uloge imaju istarski divovi kojih su istarske legende prepune.

Legenda arene u Puli:

 Prema legendi, Istru su nekada nastanjivale vile. Po noći bi plesale šumskim proplancima i livadama, a znalo bi se dogoditi da se ukažu ponekom mještaninu, bez loših namjera. Imale su moć čovjeku donijeti sreću, a bile su i graditeljice.

Prema priči, vile su sagradile Arenu u Puli. Jedne noći vukle su kamen s Učke, te jedan po jedan slagale u krug, i tako je nastalo velebno zdanje. Budući da su vile stvorenja noći, kada je prvi pijetao zakukurikao, one su morale prestati raditi svoj posao da ih ljudi ne bi vidjeli, i tako je Arena ostala nedovršena. To se objašnjava činjenicom da ona nije natkrivena, a kamenje namijenjeno za taj završni pothvat, ostalo je razasuto diljem Istre od Učke do mora, na mjestima gdje su se vile zatekle u trenutku pijetlove jutarnje pjesme. Pulska je Arena kroz povijest izazivala poštovanje kod svih koji su je vidjeli. Tako je bilo i kod Slavena, koji su je poput drugih smatrali za čudo, a pučki joj je naziv bio Divić – grad. „Divić” znači čudo, a etimološki nema veze s „divicama” – vilama.

Legenda o Velom Joži:

Vjerojatno je većina ljudi čula za Velog Jožu, lik iz romana Vladimira Nazora. Ovaj je pisac prije nekoliko desetljeća, prikupljajući materijale za svoje priče, bio dobro upoznat s istarskim mitovima i pučkim pričama, koje je i proučavao.

Boraveći u Motovunu, na ulici je primijetio velikog i kršnog momka, koji je na ramenu nosio poveće deblo. Nazora je oduševio njegov ponosni stas, te radost i veselje na njegovu licu, te je tako dobio nadahnuće za priču. Prema legendama, Istra je u prošlosti osim ljudi imala i mnoštvo divova, koje su mali ljudi iz pakosti otrovali, ostavivši po jednog u svakom gradu da im služe. Tako su divovi obrađivali polja, krotili divlje zvijeri i radili druge najteže poslove, uz prijezir i omalovažavanje od strane patuljaka. Veli Jože je pripadao Motovuncima, koji se prema njemu nisu lijepo ponašali, a najviše što im je div mogao učiniti nakon što bi mu učinili štogod nažao, bilo je da protrese motovunski zvonik. Jednog dana su ga poslali u Veneciju, pa je na brodu upoznao galijota Iliju, koji mu je prenio značenje slobode. Galija je nestala u oluji, Jože se spasio, te isplivavši na istarskoj obali potražio je ostale divove, nagovarajući ih na pobunu. To su oni naposljetku i učinili, no patuljci su ih uspjeli zavaditi i podijeliti miteći ih zlatom i vinom. Svi su se vratili kao sluge svojim gradovima, osim Velog Jože, koji je u gori čekao bolji trenutak za ostvarenje slobode.